VJEROVATI U TRPLJENJE JE OHOLOST, ALI TRPJETI, VJERUJUĆI U BOGA, JEST PONIZNOST

Trpljenje se posvećuje Bogu vjerom – ne vjerom u trpljenje, nego vjerom u Boga. Prihvatiti trpljenje hladno, primiti teret zlosretne, neizbježive i neshvatljive nužde i junački je nositi, nije nikakvo posvećenje.

Neki ljudi vjeruju u silu i vrijednost trpljenja. Ali njihova je vjera samo varka. Trpljenje nema nikakve snage ni vrijednosti samo po sebi.

Ono vrijedi samo kao kušnja vjere. Što ako naša vjera padne u kušnji? Da li je tada dobro trpjeti? Što ako ulazimo jakom vjerom u trpljenje, a tada otkrijemo da nas trpljenje uništava?

Vjerovati u trpljenje je oholost: ali trpjeti, vjerujući u Boga, jest poniznost. Jer oholost nam može reći da smo dovoljno jaki da trpimo, da je trpljenje dobro za nas, jer smo mi dobri. Poniznost nam kaže da je trpljenje neko zlo komu se uvijek moramo nadati u svom životu zbog zla koje je u nama. Ali i vjera znade da Božje milosrđe dobivaju oni koji Ga traže u trpljenju, i da Njegovom milošću možemo nadvladati zlo dobrim. Trpljenje, dakle, postaje djelomično dobro, po dobru koje nas osposobljava da obilnije primimo Božje milosrđe. Ono nas ne čini dobrima samo po sebi, nego nas osposobljava da postanemo bolji nego smo sada. Na taj način, ono što posvećujemo Bogu u trpljenju nije naše trpljenje nego mi sami.635964618776677742443026408_Christian

Komentari :
Close
Podrzite nas
Svojim lajkom sirite ljubav i dobrotu. Hvala vam