SVJEDOČANSTVO MOREPLOVCA

Dijete sam sa sela i uz još dva brata i sestru sam najstarije dijete svojih roditelja. Školu sam završio, posla u struci nije bilo, radio sam po baušteli i druge sitne poslove ali to nije bilo to.
Nešto me je vuklo van mog mjesta a i financijska situacija je uvelike imala tu ulogu, prijatelj mi je našao posao na stranom brodu i išao sam reć roditeljima da odlazim. Tri godine nisam dolazio kući, nije da nisam mogao ali htio sam malo duže ostati u svijetu. Prošao sam svega i svačega na tim svjetskim morima, poslodavac je samnom bio veoma zadovoljan tako da je njemu i odgovarao moj neodlazak kući jer sam radio što god bi trebalo a i dobra zarada je bila. Sad ćete se možda zapitat zbog čega ja sve ovo vama pričam i zašto?
Dok sam bio kod kuće redovito sam išao na Svetu Misu i ja i moja obitelj smo vjernici. Također je na brodu bio čovjek iz naše domovine koji me je skroz približio i upoznao sa Vjerom, sa Isusom i našom Nebeskom Majkom, čovjek koji je kad bi dolazio kući uvijek koristio priliku da ode na hodočašća kao što su Međugorje, Tabor u Samoboru, Šurkovac u BiH, on i cijela njegova obitelj. Pričao mi je da mnogi negoduju tim hodočašćima pogotovo u Šurkovac ali ja vam moram reći da je taj čovjek meni na tom dalekom i beskrajnom moru donio Isusa i Mariju i zato vam sad kažem da sam prije bio vjernik ali SAMO NA PAPIRU.
Bio sam vjernik ali nisam čuo, nisam vidio, nisam spoznavao, bio sam gluh i slijep. Sad kad sam spoznao, moj se život u potpunosti promijenio. Mnogi kažu Crkvu imaš i u svom mjestu, naravno da imam ali Bog nas zove da hodočastimo i trebamo ići i odazivati se. Jel vidite gdje je mene Bog odveo, na dalekim morima sam spoznao svu Njegovu ljubav i dobrotu i koliko nas voli i ljubi. Kao što sam već rekao nakon tri godine odsutnosti, vratio sam se u domovinu i prvo što sam napravio je to da sam sa svojim prijateljem i njegovom obitelji otišao u Međugorje i zatim u Šurkovac, njegova žena nas je upisala organizirano s autobusom gdje smo cijelo vrijeme putovanja molili i pjevali, ja vam to nemogu opisati, to treba otići i doživjeti, to treba doživjeti.
Nakon hodočašća, tek onda sam se uputio domu svome. Stigao sam u svoje selo, malo sam bio i umoran od puta pa rekoh svratit ću u obližnji kafe bar da se malo osvježim, došao sam do šanka i naručio kavu i sok i otišao u wc da se malo umijem. Kad sam se vratio konobar mi kaže da mi je piće stavio na stol, otišao sam do stola, sjeo, a za susjednim stolom, odmah blizu je sjedilo 7-8 žena i bilo je dosta veselo kod njih, sve ja njih poznam, sve su to udane žene, naše seoske nevjeste i znam njihove muževe.
Kad sam sjeo samo su jednom bacile pogled prema meni i dalje nastavile pričati. Meni čudno kako mi neće ništa, kao da me nisu prepoznale, a onda sam se sjetio da sam iz sela otišao kao čupavac sa velikom kosom i bradom a sad sam uredno podšišan i obrijan a i lice mi je dosta tamnije, dakle nisu me prepoznale i misle da sam neki stranac.
Dok sam tu sjedio i pio svoju kavu, naslušao sam se svega i svačega, sama ogovaranja, ogovaranja i ogovaranja.
Bilo je tu na tapeti svega i svačega pa sam čak i o svojoj obitelji načuo tračeva dok nisam čuo da su se dovezale i svećenika, u meni je sve nešto kuvalo i bio sam spreman ustati se i reći – bolje bi vam bilo da umjesto što ih ogovarate i tračate, da se molite za njih – ali nisam uspio jer se jedna od njih skočila i sva uspaničeno rekla da će okasniti sa spremanjem ručka i sve su za njom izletile vani.
Onda sam krenuo i ja kući svojoj obitelji koja me je čekala. Bog nas je stvorio da ljubimo i poštivamo jedni druge a ne da budemo jedni protiv drugih.
Uvijek bili Hvaljeni, Isus i Marija!

Komentari :
Close
Podrzite nas
Svojim lajkom sirite ljubav i dobrotu. Hvala vam