SVETI PADRE PIO IZ PIETRELCINE

Današnji sveti zaštitnik je i Pio iz Pietrelcine, glasoviti i kod vjernika omiljeni Padre Pio,
talijanski kapucin i mističar. Rođen je 25. svibnja 1887. u Pietrelcini
(provincija Benevento, Campania) kao Francesco Forgione, sin siromašnih i
pobožnih roditelja Grazija i Marije Giuseppe Di Nunzio. Djetinjstvo je proveo
vedro i mirno, u svojoj seljačkoj obitelji, u kući i crkvi, kao pastir na poljima ili u školi.
Od malih nogu želio je postati svećenik. Godine 1903. stupio je u kapucinski samostan
u susjednom Morconeu i uzeo redovničko ime Pio. Doživotne zavjete položio je 1907,
a za svećenika je zaređen 1910. u katedrali u Beneventu. Zbog zdravstvenih razloga
boravio je do 1916. u rodnoj Pietrelcini, a zatim je poslan u San Giovanni Rotondo
(provincija Foggia, Puglia), gdje je u tamošnjem kapucinskom samostanu, uz kraće prekide,
ostao sve do smrti. Stigmatik, primio je 1918. znakove muke Gospodinove
(svih pet rana Isusovih) i nosio ih punih 50 godina, otvorene, bolne i krvave.
Posjedovao je i mnoge druge karizmatske darove (ekstaze, vizije, bilokacije, levitacije,
ozdravljenja dodirom, čitanje tuđih savjesti). Žarko je ljubio Boga i braću ljude, a puninom
svoga zvanja trajno je služio spasenju svojih bližnjih. Njegov životni program ostvarivao
se vođenjem duša prema Bogu, sakramentalnim pomirenjem ljudi sa Svevišnjim
i služenjem Svete Mise.

Čovjek molitve i patnje, skroman i ponizan fratar, ispovijedao je od jutra do mraka
i ponizno služio svete mise. Spavao je na zemlji, s kamenom pod glavom umjesto jastuka
i svakodnevno molio najmanje petnaest krunica. Njegova duhovna oporuka glasi:
„Ljubite Gospu i nastojte da ona ljubi vas. Molite uvijek krunicu!“ Svesrdno je nastojao
ublažiti patnje mnogih obitelji, naročito bolesnika i siromaha. Zbog toga je 1956.
utemeljio i otvorio „Kuću za olakšanje patnji“, posvećenu Mariji, tada najbolje
opremljenu bolnicu u Italiji. Već 1940. počeo je organizirati molitvene skupine,
koje je nazvao „rasadištem vjere i ognjištem ljubavi“, a pravi su procvat doživjele
između 1947. i 1950. Kasnije ih je papa Pavao VI. nazvao „velikom rijekom ljudi koji mole“.
Te molitvene skupine postale su ishodištem brojnih molitvenih skupina različitih naziva
diljem svijeta. Padre Pio nikada nije bio dobrog zdravlja, a naročito je bolovao posljednjih
godina života. Njegov životni put bio je obilježen patnjom jer ga je dragi Bog htio pridružiti
bolima ljudi i mukama Isusa Krista, prikazanima za spas svijeta. „Brat s Isusovim ranama“,
već za vrijeme zemaljskog života uživao je ogromnu popularnost zbog svojih kreposti
i duha molitve, zbog svojih žrtava i potpunog posvećenja dobrobiti svih duša. U njegovu
blizinu dolazilo je godinama mnoštvo hodočasnika. Smrt ga je zatekla u vedrom raspoloženju,
na današnji dan, 23. rujna 1968, u San Giovanniju Rotondu. Na njegovom tijelu ponovo se
dogodilo čudo-nije više bilo ni najmanjeg znaka Isusovih rana. Oko 100 tisuća ljudi
ispratilo ga je na vječni počinak. U godinama poslije smrti sve se više širio glas o
njegovoj svetosti, o brojnim čudima i ozdravljenjima po njegovom zagovoru.
Papa Ivan Pavao II. proglasio ga je blaženim 1999, a svetim 2002. Milijun hodočasnika
bilo je nazočno njegovom proglašenju blaženim. Obred proglašenja predvodio je
papa Ivan Pavao II, ali ni dva najveća trga u Rimu (Svetog Petra i Svetog Ivana Lateranskog)
nisu mogla primiti sve vjernike. Padre Pio je zaštitnik civilne vojne službe i katoličke mladeži.maxresdefault

Komentari :
Close
Podrzite nas
Svojim lajkom sirite ljubav i dobrotu. Hvala vam