SVETI LJUDEVIT MARIJA GRIGNION MONTFORTSKI

Sveti Ljudevit Montfortski živio je i pastoralno djelovao kao svećenik u Francuskoj. On je propovjednik, pisac, asketa, skulptor i mistik. Vrsni teolog i zaljubljenik u Blaženu Djevicu Mariju. Ostat će u povijesti zapisan kao jedan od najvećih pučkih misionara u Katoličkoj Crkvi koji je za vrijeme života propješačio nevjerojatnih 25 tisuća kilometara i održao nekoliko stotina misija.

Njegov kratak život često je označen nerazumijevanjem. Svoje stanje duše opisuje ovako: “Osjećam se kao lopta u igri. Još nije udarena s jedne strane, već je biju s druge krutim udarcima. Neka me kleveću, neka mi se izruguju, neka ruše moj dobar glas. Ovo je posluga i nužna pratnja što je božanska Mudrost šalje u kuću u kojoj hoće da se nastani.“

Montfortovo geslo života bilo je BOG SAM. To svoje opredjeljenje ovako je opjevao: „Samo Bog je moja nježnost, samo Bog je moj oslonac, samo Bog je moja ljubav, moj život i moje bogatstvo.”

Unatoč poteškoćama koje prolazi, Montfort osjeća veliku utjehu Majke Božje. To je opisao i jednoj svojoj pjesmi: „Ova dobra Majka i Učiteljica posvuda me snažno pomaže, i kada zbog slabosti padnem ona me odmah podiže. Evo, kazujem vam čudesnu spoznaju – ja nosim Mariju u sebi – urezanu crtama slave – ali u tami vjere.“

Montfort je imao i posebnu milost da vidi prisutnost Isusovu u osobama siromaha i bijednika. Oni su ga prozvali “dobri otac Montfort”.

Jednoga dana noseći siromaha na leđima, dođe do jedne kuće i počne glasno vikati: „Otvorite vrata Isusu Kristu.“

U svome srcu nosi stalnu želju za naviještanjem radosne vijesti: „Dao bih rado i svoj vlastiti život, samo kada bih mogao spasiti barem jednu dušu.“

Sveti Ljudevit umro je za vrijeme svojih posljednjih pučkih misija. Njegova zadnja propovijed bila je o slatkoći i ljepoti Isusa Krista. Kada je njegov biskup čuo za njegovu iznenadnu smrt, uzviknuo je: „Izgubio sam najboljeg svećenika u biskupiji.“

Na njegovu grobu nalazi se epitaf na kojem piše:

„Prolazniče, što vidiš? Ugašenu baklju, čovjeka koji je sagorio u vatri ljubavi, koji bijaše sve svima. Ako pitaš za njegov život, nijedan nije bio tako čist, ako pitaš za njegovu pokoru, nijedna ne bijaše stroža, za gorljivost, ne bijaše je veće, za pobožnost prema Mariji, nitko nije od njega više sličio sv. Bernardu. Kristov svećenik, u svom životu je ižaravao Krista, posvuda je riječju propovijedao Krista, neumoran, nije počinuo do li u grobu. Bio je otac siromaha, zaštitnik udovica, pomiritelj grešnika. Njegova slava nalikovala je njegovu životu. Kako je živio, tako je i umro. Zreo za Boga, otišao je u raj. Umro u godini Gospodnjoj 1716., u dobi od 43. godine.”

Karizma i duhovnost monfortanaca

Sveti Ljudevit Marija Grignion Montfortski utemeljitelj je i duhovni otac misionara monfortanaca. Članovi “Družbe Marijine” mogu biti braća i svećenici, koji su primili od Crkve jednu posebnu duhovnost i karizmu.

Pod karizmom monfortanaca podrazumijevamo jedan poseban dar koji je Montfort primio od Boga i kojega je prije svega on sam živio a potom priopćio svojim učenicima i nasljedovateljima.

Montfort, koji je od pape Klementa XI. dobio naziv “apostolski misionar”, želio je misionare-propovjednike, koji će nastaviti Isusovo poslanje koje je on povjerio apostolima.

U “Pravilu svećenika misionara družbe Marijine” on piše: “Ovi svećenici treba da budu od Boga pozvani da obavljaju misije poput siromašnih Apostola”; “Cilj misija je obnova kršćanskog duha među kršćanima”.

Kao što se vidi iz Montfortovih izvornih tekstova, karizma misionara monfortanaca je prije svega evangelizacija, koja ima za svrhu dovesti svaku osobu do sjedinjenja s Isusom Kristom. To se sjedinjenje ostvaruje putem obnove svijesti o važnosti krsnih zavjeta, te putem prave pobožnosti prema Blaženoj Djevici Mariji.

Monfortanci dakle pripadaju institutu apostolskog života, s naglašenom marijanskom karakteristikom.

Monfortanska duhovnost je prije svega put traženja i suobličenja Isusu Kristu:

Sv. Ljudevit Montfortski bio je svećenik mističnog iskustva koji je žarko tražio i želio prisutnost Boga živoga u svome životu:

“Obuzela me je velika želja da te posjedujem i da te tražim na sve strane…“

U jednoj svojoj pjesmi ovako izražava svoje žarko traženje Isusa:

„Dođi, o Mudrosti, jedan siromah te traži. Zašto toliko produljuješ moje mučeništvo? Tražim te dan i noć. Otvori, moja ljubavi, kucam na tvoja vrata. O ne, nije to stranac nego srce koje ljubav nosi i koje nema druge do li tvoje kuće za počinak. Ako me ne želiš, dopusti barem da te tražim. Ostavi me uvijek u čežnji traženja.“

Slijediti Boga, za njega znači pristati na evanđeoski rizik:

„Ako se ništa ne riskira za Boga, ništa se ne će velikoga učiniti za njega.“

On nazivlje Isusa Krista Vječna, Utjelovljena i Raspeta Mudrost, koja svoju ljubav prema čovjeku pokazuje na poseban način u otajstvu Utjelovljenja, koje je za Montforta “najuzvišenije jer sadrži u jezgri sva druga otajstva”; i u otajstvu trpljenja i smrti na Križu:

“Evo po mom mišljenju najveće otajstvo Vječne Mudrosti: to je Križ“; “Vječna Mudrost tako se sjedinila i pritjelovila križu, da se s pravom može reći da je Mudrost Križ i da je Križ Mudrost“; Nikada nećeš naći Križa bez Isusa, ali ni Isusa bez Križa“.

Svoja pisma često bi započinjao usklikom: „Živio Isus, živio njegov Križ!“ A jednom prilikom je izjavio: “Nikad nisam postigao toliko obraćenja, koliko nakon najoštrijih i najnepravednijih zabrana i križeva.”

Za Montforta postoje 4 bitna sredstva kako bismo se sjedinili s Isusom, a to su: žarka želja, sveopće mrtvljenje, neprekidna molitva i nježna pobožnost prema Majci Božjoj.

Najsavršenije sredstvo ili put kojim se postiže sjedinjenje s Božanskom Mudrošću jest nježna i istinska pobožnost prema Presvetoj Djevici:

“Od svih sredstava da zadobijemo Isusa Krista, Marija je najsigurnije, najlakše, najkraće i najsvetije”;
“Tko želi imati Isusa, mora imati Mariju“;
“Zato što budeš više gledao Mariju u svojim molitvama, djelima i patnjama… vjeruj mi, naći ćeš Isusa Krista koji je uvijek s Marijom velik, silan, djelotvoran i neshvatljiv”;
“Marijina je najveća težnja da nas sjedini s Isusom, svojim Sinom, a Sinovljeva je najveća težnja da dođemo k njemu po njegovoj Majci”.

Osvijetliti lik i ulogu Majke Božje u povijesti spasenja, te u kršćanskoj duhovnosti, jedno je od specifičnih poslanja misionara monfortanaca!

Monfortanska duhovnost je dakle kristocentrično-marijanska, a njezina najbitnija karakteristika je “Osobna posveta Isusu Kristu po Marijinim rukama”:

“Bez sumnje, najsavršenija od svih pobožnosti je ona koja nas najsavršenije Isusu upriličuje i sjedinjuje. A budući da je Marija od svih stvorova najviše upriličena Isusu, dosljedno i pobožnost prema Blaženoj Djevici Mariji, više od ijedne druge pobožnosti posvećuje i upriličuje dušu Isusu, pa što je neka duša više posvećena Mariji, to će biti više posvećena i Isusu Kristu. Eto zato savršeno i potpuno posvećenje Isusu nije ništa drugo nego savršeno i potpuno posvećenje sama sebe Presvetoj Djevici; ili drugim riječima, ta je posveta savršena obnova zavjeta i obećanja učinjenih na krštenju.“

Radi se zapravo o svetom ropstvu ljubavi Isusu u Mariju. Posveta Isusu po Mariji može se izgovoriti na sažet način koji glasi ovako:

“Totus Tuus. Sav sam Tvoj, i sve moje je Tvoje, ljubezni moj Isuse, po Mariji, tvojoj presvetoj Majci.“

Posveta ili povjera koju Montfort uči je put obnove i sazrijevanja krsnog posvećenja po Mariji, nasljeđujući njezine kreposti kako bismo postajali sve više otvoreni djelovanju Duha Svetoga u nama:

“Zato, što god više nalazi Mariju, svoju milu i nerazdruživu Zaručnicu, u kojoj duši, to postaje djelotvorniji i moćniji da u toj duši proizvede Isusa Krista, a tu dušu u Isusu Kristu. O otajstva milosti, nepoznata i najučenijima i najduhovnijima među kršćanima.”

Ako bismo željeli sažeti sve ovo što smo rekli u vezi s karizmom i duhovnosti, poslanje misionara monfortanaca ima četiri izraza, a to su:

1. Evangelizacija; 2. Marija; 3. Promjena mjesta boravka; 4. Rad u zajedništvu.

“Rasprava o pravoj pobožnosti prema Djevici Mariji”

Montfort je napisao nekoliko pisanih djela. Rasprava o pravoj pobožnosti prema Blaženoj Djevici Mariji je njegovo najvažnije djelo napisano 1712. godine. Kako on sam kaže: “Uzeo sam pero u ruku da stavim na papir ono što sam s uspjehom učio javno i privatno u svojim misijama, kroz dugo godina.”

Po proročkoj riječi samoga sveca, rukopis je bio sakriven zbog Francuske revolucije “u tami jednoga kovčega”, i nakon toga zaboravljen i ponovno otkriven godine 1849. Od tada je postala marijansko djelo koje je doživjelo više od tri stotine izdanja, na tridesetak jezika.

Prvi hrvatski prijevod uredio je nadbiskup dr. Josip Stadler godine 1894. U uvodu nadbiskup kaže: “Čitaj često ove istine, pogotovo prigodom Marijinih blagdana, i nemoj misliti da će ti postati dosadne. Vjeruj mi, što je više budeš čitao postat će ti to draže. Nećeš lako ostaviti iz ruke ovu malu knjižicu.”

Papa Ivan Pavao II. i “Rasprava o pravoj pobožnosti”

U vrijeme kada je još vršio kardinalsku dužnost u Poljskoj, povodom posjete svetištu Jasne Gore godine 1968., Papa je povjerio jednoj grupi vjernika sljedeće: “Iz te knjige naučio sam što to znači prava pobožnost prema Majci Božjoj.”

Godine 1979. poljski biskupi su izričito rekli: “To je najdraža knjiga Svetoga Oca Pape, od koje se on ne rastaje već mnogo godina.”

Sam Papa je osobno posvjedočio u jednom razgovoru veliki utjecaj Montfortove duhovnosti na svoj duhovni rast:

“Čitanje ove knjižice za mene je predstavljao jedan odlučujući preokret u mome životu. Rekoh preokret iako se radilo o jednom dugom nutarnjem putu koji se podudarao s potajnom pripremom za svećeništvo. Upravo tada mi dođe u ruke “Rasprava o pravoj pobožnosti prema Presvetoj Djevici”, jedna od onih knjiga koju nije dovoljno jedanput čitati. Sjećam se da sam dugo vremena nosio tu knjižicu i u tvornicu sode gdje sam radio, tako da su se njene lijepe korice uprljale vapnom. Čitao sam uvijek iznova njene odlomke jedan za drugim…”. 1

U vezi s uprljanim koricama Montfortove knjige koju je Papa kao mladi radnik brižno nosio sa sobom, glasoviti francuski teolog, R. Laurentin, izjavio je: “Knjiga ‘Rasprava o pravoj pobožnosti’ se uprljala, ali srce mladog Karla se prosvijetlilo.”

U marijanskoj enciklici “Majka Otkupiteljeva” (1987.), Papa piše o važnosti Montfortove duhovnosti za čitavu Katoličku Crkvu govoreći: “Među tolikim svjedocima i učiteljima marijanske duhovnosti rado podsjećam i na lik sv. Ljudevita Montfortskog koji je kršćanima ponudio posvetu Kristu po Marijinim rukama kao uspješno sredstvo da kršćanin može vjerno zaživjeti svoje Krsne zavjete. Ističem sa zadovoljstvom činjenicu kako i u našim danima ima dosta novih očitovanja ove duhovnosti i pobožnosti.”2

Povodom 50. godišnjice svojeg svećeništva, u knjizi “Dar i Otajstvo”, Papa se ponovno vraća na ulogu “Rasprave o pravoj pobožnosti” govoreći:

“U toj knjizi pronašao sam odgovor na moje sumnje. Da, Marija nas približuje Kristu, vodi nas k Njemu, pod uvjetom da se njezino otajstvo živi u otajstvu Krista. Rasprava sv. Montforta može malo uznemiriti zbog svojeg prenaglašena i barokna stila, no bit se teoloških istina koje su u njoj sadržane ne mogu osporavati. Pisac je vrhunski teolog!”3

Papinsko geslo koje si je izabrao Ivan Pavao II. jest “Totus Tuus” – Sav Tvoj! U apostolskom pismu o Krunici, govori o teološkoj i duhovnoj utemeljenosti tog njegova gesla. Ove riječi su zapravo izražavale njegovo bezuvjetno predanje Blaženoj Djevici Mariji. I to geslo Papa duguje sv. Ljudevitu Montfortskom, koji ga u “Raspravi” donosi na cjelovit način: “Sav sam Tvoj, i sve moje pripada Tebi, moj ljubezni Isuse, po Mariji tvojoj Presvetoj Majci.” Njegov osobni tajnik je posvjedočio da su upravo te bile jedne od njegovih zadnjih riječi prije odlaska u Očev dom.

Komentari :
Close
Podrzite nas
Svojim lajkom sirite ljubav i dobrotu. Hvala vam