SVETI JOSIP KUPERTINSKI – ZAŠTITNIK STUDENATA

Što može biti neobičnije od čovjeka nego njegov život.
Pogotovo život koji je u dubokoj povezanosti s Božjim otajstvom.
A svetački život je upravo takav: prepun neobičnih događaja
i čudesa pred kojima možemo samo vrtjeti glavom i razmišljati
o nedokučivom Božjem naumu.
“Naraštaj opak i preljubnički znak traži”, Isusove su riječi ukora
svojim slušateljima, ali i današnjem čovjeku koji je kao nikada
u povijesti željan senzacije i čudesa. Ponajviše jer mu nedostaje vjere.
Stoga, život sveca ovoga mjeseca, iako je bio popraćen nebrojenim
čudesima i uvelike zbunjivao crkvene krugove, može poslužiti kao
smjerokaz u duhovnosti i kao lekcija da je sve moguće,
ali samo onima koji istinski vjeruju.
Dječak Josip, rođen u talijanskom mjestu Copertino, potjecao je iz
vrlo siromašne obitelji koja je zbog dugova morala živjeti u običnoj štali.
Bio je smušen i pomalo luckast. Nije bio sposoban za učenje niti za
kakve praktične poslove. Ni franjevci ga nisu htjeli primiti zbog
nesposobnosti. Dječak je konačno, iz samilosti, primljen u samostan
kod konventualaca, ali bio je tako nespretan i smušen da su se i oni
nakon osam mjeseci predomislili i riješili niškoristi.
Govorili su da nije u stanju razlikovati crni od bijeloga kruha!
Konačno, kao dvadesetogodišnjak, uz pomoć ujaka franjevca,
uspijeva doći u samostan Male braće gdje mu je povjereno brinuti o
jednom magarcu. Ipak, noću je krišom studirao da bi nešto naučio.
U njemu se tada rađa i svećenički poziv. Svi ga ismijavaju i čude se
kada izražava svoju želju da postane svećenik. No, Božji planovi su
bili drugačiji, “jer lûdo Božje mudrije je od ljudi i slabo Božje jače
je od ljudi” (1 Kor 1,25). Tako počinje njegov trnoviti put do svećeništva
do kojega je došao prvenstveno Božjom milošću i snagom čvrste volje.
Njegovo polaganje ispita graničilo je s čudom. Tako se jednom prilikom,
u velikom strahu pred predstojećim ispitom, utekao Blaženoj Djevici Mariji
i po nadahnuću naučio upravo ono što su ga i pitali sljedećega dana.
U svojoj enciklici o svećeništvu, veliki papa Pio XI., pozivajući se s pravom
upravo na Josipa Kupertinskog, veli: “Za jednog svećenika, bez svetosti života,
sve ostale prednosti su od male koristi. S njom se mogu postići čudesne stvari,
čak i onda kada su ostale kvalitete prisutne u neznatnoj mjeri.”
Njegove nevolje ne prestaju nakon što je postao svećenik nego tek započinju.
Bog mu je udijelio mnoštvo nadnaravnih darova i u njegovu životu počinju se
događati tolika čudesa da mu svijet hrli s udivljenjem. Mnogi, nažalost,
iz puke znatiželje. Jedan od neobičnih fenomena vezanih uz njegov život su
levitacije koje su se iznenada događale. Padao bi u stanje zanosa, a njegovo tijelo
je naočigled zapanjenih promatrača lebdjelo u zraku. Njegov životopisac
s tračkom ironije pripovijeda: “U djetinjstvu su ga zbog čudno otvorenih usta
pogrdno nazivali ‘otvorena gubica’, a sada je puk raširenih usta zapanjeno
promatrao što se događa s ovim neobičnim redovnikom.” Zbog silnih darova
koji su bili očitovanje Božje svemoći, ali ujedno križ i velika patnja za ovog
siromašnog redovnika, čitavog života bio je pod prismotrom Svetog oficija,
kao i svetac koji će živjeti stoljećima kasnije: sv. Padre Pio.
Nemoguće je nabrojiti sve darove koje je Duh Sveti udijelio sv. Josipu.
Gajio je posebnu bliskost prema običnom puku i oduševljeno govorio o Bogu.
Posjedovao je dar pronicljivosti, nešto slično “šestom čulu”, po kojem je
pronicao nutrinu i dušu ljudi koji su ga posjećivali. Na ispovijedi bi običavao
ljudima reći u lice koje grijehe su prešutjeli. Proricao je buduće događaje
i s ljubavlju liječio bolesnike, čak i one vrlo udaljene. Pri tome je navodio
točno ime, mjesto i vrijeme ozdravljenja. Kao i sv. Franjo, gajio je
veliku ljubav prema životinjama.

Sv. Josip Kupertinski, kojega je svetim proglasio papa Klement XIII.,
s pravom je proglašen zaštitnikom studenata.15091709320_57920b1f34_b

Komentari :
Close
Podrzite nas
Svojim lajkom sirite ljubav i dobrotu. Hvala vam