SVETI BARNABA, APOSTOL

Tko je to Barnaba? Svetac? Naravno, apsolutno, sigurno! Tko su to sveci? To su nedvojbeno ljudi, osobe, pojedinci. Ali ljudi koji su dani cijeloj Crkvi i cijelom čovječanstvu za uzor. Što ih je to učinilo pravim uzornimljudima? Odnos! Točnije nasljedovanje Krista – pravog čovjeka! Da, Barnaba, Petar, Pavao, kao i svi drugi sveci imali su odnos s Kristom. Na temelju tog odnosa ljubili su, praštali, ohrabrivali, tješili, urazumljivali sve one kojima su poslani. Od njega su primili, on ih je učio i osposobljavao za veliko djelo svjedočanstva.

Nisam naime namjeravao ovaj put pisati o odnosu Barnabe i Gospodina, već sam htio usmjeriti pažnju prema rezultatu tog odnosa, napominjući sa sv. Jakovom da ne možemo vjerovati bez djela. Upravo ova “djela” očituju se u onome što je danas zapušteno, iznevjereno, iskrivljeno – u prijateljstvu Pavla i Barnabe. To da je prijateljstvo prekrasna povlastica koja daje obol našemu životu potvrđuju nam ova dva čovjeka.

Kršćani diljem Judeje nisu tako lako mogli zaboraviti i oprostiti Pavlu ubojstvo sv. Stjepana kao ni iniciranje progona. Sudbonosni moment Pavlovog obraćenja preokrenuo je naglavačke njegov pogled na svijet, ali pogledi drugih, koliko god se zvali kršćanima, nisu bili izuzeti straha i djelomične osude. Istina, primali su ga sa smiješkom, ali duboko u njihovu srcu bdjela je prikrivena želja da se više ne vrati u njihov kraj. Ipak je trebao nekakvu “špagu”, odnosno čovjeka čiji autoritet može dokazati da se Pavlu može vjerovati, da on više ne živi sebi, nego da u njemu živi Krist. Gospodin je tu naravno intervenirao. Poslao je jednog čovjeka neobično profinjene duše, plemenitih osjećaja, pronicave inteligencije, zdrava rasuđivanja i bogate helenističke naobrazbe – Pavlovog školskog kolegu Barnabu iz Cipra, koji je prepoznao u njemu iskren nastup i poštene namjere. Predstavio ga je Petru i Jakovu, dvama neospornim stupovima Jeruzalemske Crkve. Nakon što su se apostolski prvaci uvjerili u snagu izmijenjene Pavlove duše i želje da drugima navijesti radosnu vijest otkupljenja, opunomoćili su ga da zajedno s Barnabom i njegovim nećakom sv. Markom započne misiju na Cipru, koja će kasnije obuhvatiti cijelo istočno Sredozemlje. Usponi, padovi, boli, oduševljenja, progoni iz dana u dan iskustveno su obogaćivali svu trojicu utvrđujući njihovo prijateljstvo i ražarujući plamen vjere. Mladi Marko napustio ih je nakon Cipra.

Zadnja postaja prvog misijskog putovanja bila je u Derbi nakon čega su se puni oduševljenja, novosti i žara vratili u Antiohiju kako bi učvrstili gorljivost tamošnjih kršćana svjedočanstvom iz misija. U međuvremenu zmija se zavukla u kolijevku Božje zaručnice i izazvala spor koji se zahvaljujući Pavlovoj hrabrosti i Petrovoj poniznosti okončao. Pavao je bio čovjek koji uopće nije računao s teškoćama. Jednostavno, sve je rušio pred sobom, predvidivo i nepredvidivo. Prezrevši sebe, prezreo je i smrt, a za takvim ljudima ne idu rado svi. Pozvao je Barnabu da krene s njim u Europu na što je ovaj pristao pod uvjetom da povedu mladog Marka, koji ih je napustio na prvom putovanju, ponovno sa sobom. Pavao se smračio. Smatrao je da Marko nije zreo za takve pothvate te se usprotivio Barnabi i nastala je prepirka.

Znate, postoje susreti duša kad se čini da su jedna u drugu urasle, da će se prije rastaviti sunčani sjaj od svoje topline nego njihova povezanost i skladnost. Pa ipak, i velike ljubavi i velika prijateljstva doživljuju svoje sudare, tako snažne da se zauvijek rastaju. Bez trenutka predbacivanja, bez iskre mržnje, bez riječi prigovora. Jer i ljudi prožeti istim idealima, zaneseni jednakim težnjama, često ne mogu uskladiti svoje korake. Obično se misli da sudari nastaju među malim, sitnim svijetom. I to je istina. Ali sudari se događaju i među velikanima, blistavim umovima i velikim dušama. Razlika je u tome što se mali sukobljavaju zbog sitnih, niskih, često nečasnih motiva, a veliki se sudaraju zbog toga što dvojica drukčije vide ono što obojica hoće.

To se dogodilo Pavlu i Barnabi. Dvije veličajne duše, dva blistava uma, dva srca zapaljena istom ljubavlju, suživljena u zajedničkoj akciji i patnji, naišla su na svoju mračnu točku i zauvijek se rastala. Ima u tome nešto potresno i bolno. Gotovo tragično, kad ne bismo znali da postoje razdvajanja koja obogaćuju život u dva smjera.

Važno je zapamtiti da se veliki razilaze, ali se ne prestaju voljeti. U tome je razlika između njih i maloga, podlog, sebičnog i ograničenog svijeta koji se uvrijedi za sitnicu, mrzi do bezumlja i ne pomiruje se do groba.

Komentari :
Close
Podrzite nas
Svojim lajkom sirite ljubav i dobrotu. Hvala vam