Sveta Katarina Sijenska

Kada se 25. ožujka 1347. godine u Sijeni rodila sveta Katarina kao dvadesettrće dijete,
majka Mona i otac Jakob nisu znali da će njihova kćer postati izuzetnom ženom,
da će utjecati na život Europe i da će ju papa jednosm proglasiti «Doktorom Crkve».
Katarina će umrijeti u 33. godini života. Isto kao Gospodin.
Njezin je život izuzetan a u isto vrijeme naznačen evanđeoskom jednostavnošću
i zato nam može biti uzor. U razdoblju dozrijevanja Katarina se morala suprotstaviti
roditeljima, koji su imali dobre namere i već su joj odabrali odgovarajućeg mladića.
Lijepa će se djevojka odlučno suproststaviti ovom planu. Ona se u srcu posvetila
Gospodinu te se odlučila na djevičanstvo. Odrezala svoje bujne kose.
Od tog trenutka nastat će duboku konflikti između nje i njene obitelji, posebno s majkom.
Odnosi su bili jako napeti. Katarina je htjela zatvoriti se u samoći i molila je obitelj da joj
dadne jedan miran prostor, ćeliju, gdje će se moći zatvoriti. Nije našla razumijevanje.
Umjesto toga našla je ismjehivanje, poniženja, prijekor. Određuju joj najteže poslove.
Hrabro s pomoću milosti prihvaća svako iskustvo kao sredstvo usavršavanja,
slijedeći korak na putu ka svetosti. Živeći u obiteljskoj kući tražila je ipak samoću i tišinu.
Ona je razumjela da ako nije moguće u svakoj kući imati osobnu ćeliju u kojoj bi živjela
kontemplacijski život – ipak može stvoriti taj prostor sabranosti i susreta s Isusom u
svom srcu. Ovdje je bila njezina Betanija u kojoj se u prisnom i prijateljskom razgovoru
susretala sa svojim Zaručnikom i Presvetom Marijom. Katarina pažljivo promatra Isusovo
srce da se naući živjeti u skladu s Božjim planovima.
Katarina nudi svima nama da izgradimo u sebi u dubokoj tajni ćeliju – mjesto susreta s Bogom.
Tamo ćemo učiti spoznati Gospodina svemira i otkrivat ćemo sebe u Bogu. Tamo ćemo se
čistiti iz naše sebičnosti, tamo ćemo naći mir i snagu – čak i ako nam je život zaronjen u oluji
svijeta. To je osobno doživjela i to je smatrala nužno za sve. Ona je rekla svjedoku svog života
Raymondu de Capoue: «Ovu ćeliju srca vi također trebate svagda nositi sa sobom. Dok smo u njoj ,
neprijatelj nam neće nauditi!»
Na kraju tog teškog trogodišnjeg razdoblja događa se vjenčanje u vjeri: Isus govori Katarini:
«Kćeri moja, misli o meni. Učini to a ja nikada neću prestati misliti o tebi.» Od tog trenutka
Katarina ima jednu želju: još više sjediniti se sa Gospodinom u mislima, djelovati u slozi s
Njegovim željama, sviđati mu se što više. Na takav način živi u velikoj prisnosti s Isusom.
Raymond piše da mu je rekla: «Gospodin mi govori tako kako ja sada govorim Vama.»
Katarinin je život u stalnoj prisutnosti svog Zaručnika kojega vidi i kojega susreće u svakom
čovjeku: zar nije svaki čovjek otkupljen Isusovom Krvlju prolivenom na križu?
Njezino ponašanje puno dobre volje, humora i poniznosti konačno pobjeđuje i uporna srca roditelja.
Katarina ostaje u svijetu kao laikinja posvećena Bogu. Uključuje se samo u jedan pokret u Crkvi:
Treći dominikanski red u koji su stupale udovice i zrele žene. Njihova zadaća bilo je služenje
potrebama bližnjih. Katarina ima samo 18. godina kada prihvaća pokornički dominikanski habit.
Oko nje postaje žarka zajednica. Ona će prirodno postati za mnoge duhovna majka.
U ovjoj grupi su muškarci i žene. Muškarci organiziraju odnose sa svijetom – brinu se za
materijalne stvari i oni su njezini tajnici a žene se brinu za Katarinu koja izgara živeći pokorničkim
životom te posjećujući bolesnike i služeći gubavcima s takvom ljubavlju, radošću i poštovanjem
kako bi služila samom Gospodinu.
Vršeći svoju misiju Katarina se sve češće hranila Kristovim Tijelom i Krvlju. To je bio izvanredan
kontakt s Zaručnikom iz kojega ona crpi puninu sreće. Isus zna odgovoriti na njezinu ljubav:
događa se da Hostija sama leti iz svećeničkih ruku u njezine usne…
Katarina, koja je upoznala tajnu Isusovog Srca po rani u boku – želi ljubiti kao Isus.
Ona je njegova slika. Isus joj rekao: «Pokazujući vam otvoren bok htio sam da vidite otajstvo
mojega srca, da shvatite, da vas ljubim mnogo više nego to vidite u mojim privremenim patnjama.
Kada su iz mog boka potekle krv i voda pokazao sam vam da ste primili krštenje:
vodom, ipak po zaslugama krvi. Baš je zato iz rane potekla voda i krv. … Prihvaćajući vašu narav
postao sam sličan vama. Zato se već ne zaustavljam da radim sa vama na tome da budete meni
što slični koliko najviše možete. Pokušavam obnoviti u vašim dušama, na putu u nebo,
sve što se dogodilo u mome Tijelu.» Katarina veli da Bog stvarno želi nas cijepiti – kao u trs
divlje loze- u svoju Božansku narav. Kada se naša loza «prihvati» – plodovi su divni.
Jedan od ovih plodova je proročki dar. Katarina ne zna niti čitati niti pisati. Ipak Isus ju potiče
da se odvoji od kontemplacije i da u Njegovo Ime šalje poruke i pisma najznamenitijim osobama
u Europi, te pastirima duša: svećenicima, biskupima, pa i papi. Ona diktira ova plemena i revna
pisma sekretarima. Postat će ona ne samo biserima talijanske književnosti, nego će prije svega
promijeniti mnoga srca. «Molim vas – piše Petru Maconi – skidajte iz sebe navezanost na bilo koje
stvorenje, na mene kao prvu – preobucite se u Božju ljubav!» Petar će postati generalnim ministrom
reda kartuzijanaca i Crkva će ga proglasiti blaženim.
Svima se ipak nije sviđao njezin život. Pretpostavljali su da se ističe i da želi popularnost,
da je licemjerna i histerična, a o njezinim ekstazama govoreno da je to «po đavlu». Oni koji su bili
umjereni govorili su da nije razborita. Tako na Duhove 1374. godine morala se javiti pred inkvizicijski
sud u Firenci. Nisu oni ipak našli nikakve herze niti pogreške u njezinim pismima ili govorima.
Nije se radilo samo o dokazivanju nevinosti Katarine, nego da pobijedi Krist.stcforchurchweb

Komentari :
Close
Podrzite nas
Svojim lajkom sirite ljubav i dobrotu. Hvala vam