SVAKOG DANA BLIŽI SI NEBU JER NOSIŠ KRALJA NEBA U SVOJOJ DUŠI

“Ti naprotiv, kad moliš, uđi u svoju sobu, zatvori vrata i pomoli se svomu Ocu, koji je u skrovitosti. I Otac tvoj, koji vidi u skrovitosti, uzvratit će ti.” , kaže Isus. Upravo ovaj Kristov poziv na to da se povučemo u skrovitost, ondje se obraćamo Ocu, ondje se prepuštamo kontemplaciji – jest korijen u kojemu leži temelj teza koje sada iznosim. Moje skromno razmišljanje jest sljedeće: vjerničkom, laičkom životu potrebni su tekstovi koji bi ga uredili više poput redovničkoga, a opet ga ostavili svjetovnim. Naime, dok razni redovi obdržavaju svoje Pravilo, dok razni redovi imaju brojne spise kojima se potpomaže njihova duhovnost – svjetovnom životu potrebno je puno više discipline i truda kako bi nasljedovao Kristov primjer. Naime, redovnici žive u svojim zajednicama, u samostanima – gdje imaju barem svoj dnevni red, za kojim uvijek idu i kojega se trebaju pridržavati. Taj njihov dnevni raspored je u krajnjoj liniji onaj smjerokaz koji imaju kako nikada ne bi zalutali. Što to ima svjetovni čovjek? Ima Misu Nedjeljom , radnim danom…Možda ponekad ima u svojoj župi klanjanje ili štogod slično. Ima razne susrete različitih duhovnih zajednica. Dakle, ne radi se o tome kako se ne daje ništa na raspolaganje, već se jednostavno radi o tome da se na svjetovnog čovjeka utječe tako da on nauči prihvatiti to što mu se nudi, da nauči od svega toga učiniti vlastiti dnevni red, poput onoga redovničkoga.  Pa, iako laik nije obvezan nikakvim zavjetom, stoga kod njega neposluh ne ide u smrtni grijeh, kao što je to recimo slučaj kod redovnika kod kojega neposluh uistinu postaje smrtnim grijehom, jer je obvezan na njega svojim zavjetom, čini se kako i čovjeku laiku treba ponekad malo discipline, kako ne bi zapao u tromost. Neki su efikasno riješili taj problem pristupanjem raznim pokretima , zajednicama , a opet, to na štetu osobne molitve, osobnog rasta i razvoja. Gdje nije takav slučaj, opet ostaju oni koji imaju samo svoja četiri zida i nemaju mogućnosti pristupiti kakvoj zajednici. Bilo da takve nemaju u blizini, bilo da jednostavno ne osjećaju poziv za to. Jer i pristupanje laičkoj vjerničkoj organizaciji jest stvar poziva. I opet se sve svodi na isto. Što sa samim čovjekom? Što sa Jedinkom, sa onim malenim Ja, kada ono ostane samo? Kada se za njim zatvore vrata njegove kuće, iliti redovničke ćelije, kada ostane sam u samostanskim zidovima, i treba se predati Gospodinu? To su časovi kojima se duša posvećuje, i kojima dotiče sebe. Tada se postaje mistik. Kako? Mistik se PORAĐA u ljubavnom sjedinjenju sa Ocem, po ustrajnosti molitve, svojoj sposobnosti da sluša i ljubavi za drvo križa, ljubavi za trnje sa Kristove krune. U tim trenutcima se spoznaje potpuni Beskraj Istine. U tim trenutcima postajemo ono što jesmo. Dok u prostranstvima naše duše hodimo sa Kristom i slušamo Njegov glas…”Ne boj se stado malo, svidjelo se Ocu dati vam kraljevstvo.” Kraljevstvo koje možemo upoznati samo uranjanjem, udubljivanjem, promatranjem, uzdizanjem – uistinu, pa mi zaista jesmo MISTICI. Ako živimo svoju vjeru – ako produbljujemo svoju vjeru, svatko je od nas mistik.

Komentari :
Close
Podrzite nas
Svojim lajkom sirite ljubav i dobrotu. Hvala vam