SAMIM NAPADOM NA ZLO NE RASTE NIKADA DOBRO

Ako u našemu vrtu često koristimo sredstva za iskorjenjivanje
i uništavanje korova, doživjet ćemo da će tlo postati zatrovano
kemikalijama i da više neće biti plodno kao nekada. Ako se ide
izravno, pravolinijski, ako se hoće nestrpljivo, bezobzirno postići
čistoću dobra, mnogo toga se potiskuje i uništava. Neurotik ne
poznaje strpljivost, teško prihvaća čekanje, polagano sazrijevanje
i prepuštanje Providnosti.
Često smo neodlučni kako postupiti: ‘iščupati korov’ ili
‘pustiti da raste’? Kada reagirati, imenovati zlo, ući u sukob,
a kada strpljivo dati vremena da nešto dozrijeva, razvija se,
poštivati tuđe mišljenje, tražiti razgovor, iskreno sučeljavanje?
Koliko, primjerice, svađa i nesporazuma u braku dolazi otuda
jer se hoće po svaku cijenu iskorijeniti loše navike bračnoga
partnera, mijenjati na silu, uz prijetnju, ultimatume? Ili, primjer
neke požrtvovne majke koja je sve učinila da bi njezin sin imao
sretno djetinjstvo i postao odrasla, zrela osoba. I sada se mora
suočiti s tim da joj vlastito dijete drsko odgovara, izruguje njezine
‘staromodne’ stavove, okolo skita sa sumnjivim društvom, a
prema njoj je još ljubazan samo kada treba od nje izvući novac.
Njezini najbliži savjetuju joj da ‘okrene ploču’, da ne dopusti da
iskorištava njezinu majčinsku ljubav, da ne udovoljava njegovim
zahtjevima, da mu zaprijeti da će ga izbaciti iz kuće, i slično. Ona
sve to čuje, ali joj se srce razdire jer je lako govoriti sa strane, a
on je ipak njezino dijete; ona vjeruje da u njemu postoji dobro,
da treba biti strpljiv, da će njezin sin već doći k sebi…
Nijedan pravi životni problem ne rješava se samo tako da
ga se ‘prelomi preko koljena’, i uvijek od nas iziskuje povjerenje
i strpljivost. U protivnom, postajemo sudci tuđih života: sudimo
druge po našim mjerilima. Bez strpljivosti (koja je uvijek znak
ljubavi, jer nedostatak strpljivosti često je nedostatak ljubavi!),
preostaje slijepa volja koja sve opustoši u pokušaju da iskorijeni,
podijeli, razgraniči, isključi i osudi… Bog dopušta rasti! Zašto
bismo mi ljudi drugačije postupali? Ne postoji prispodoba u
Novom zavjetu koja ulijeva toliko povjerenja u ljudsko srce,
koja tako terapijski djeluje posred naših strahova, nemira,
isključivosti, volje za perfekcijom i moraliziranjima.
“U Isusovoj poruci nailazimo na
nešto izvorno: nedualističko shvaćanje svijeta. (…) Stoga i može
u poznatoj prispodobi o puštanju zajedničkog rasta pšenice i
kukolja jasno staviti do znanja da se ne kani upuštati u prijevremene
bojovne pothvate istrjebljenja neprijatelja po uzoru
na fundamentaliste i revolucionare. Samim napadom na zlo ne
raste nikada dobro. Zato je Isus Krist nositelj radosne vijesti,
dok su dualisti ljuti ideolozi tužne slutnje o zlu, beznađu, porazu,
mraku i svršetku svijeta. (…) Da parafraziramo evanđeoske
prispodobe: nije sol da jakošću ubije zemlju, nego da joj zapriječi
bljutavost; nije kvasac da kruh splasne, nego da poraste; nije
svjetlo na vrhu brda da zamrači svijet, nego da mu pokaže put.”highquality_pictures_of_the_wheat_fields_under_the_sun_166066

Komentari :
Close
Podrzite nas
Svojim lajkom sirite ljubav i dobrotu. Hvala vam