ISUS NAD PACIFIKOM

Ovo je istinita priča koja se dogodila 1996. godine a
osobno mi je bila posvjedočena od jedne djevojke
koja je u to vrijeme živjela u Londonu. Već bi bila i
zaboravila na njeno svjedočanstvo da nisam jučer
pospremala neke knjige. Tada mi je odjednom
između polica i knjiga zasjalo jedno pismo. To je
nešto važno, pomislih. Pismo sjaji. Ne sjećam se kad
sam na tu policu stavila neko pismo. To nisu računi
za vodu ili struju. Čim sam ga otvorila vidjela sam
fotografiju i sjetila se susreta s jednom djevojkom
koja mi je sa velikim žarom svjedočila svoj susret s Kristom.
Možda zato jer ulazimo u Godinu vjere, neki možda i
u krizi vjere, potrebno je da jedni druge više
ohrabrujemo svjedočanstvima Božje milosti. Bog se
svakom čovjeku objavljuje na svoj način i svaki čovjek
je upisan jedinstvenim imenom u dlan njegove ruke.
Svakome šalje znakove svoje prisutnosti i svakoga
poziva na gozbu svoje beskrajne Ljubavi. Otvorimo
mu svoje srce i dopustimo da On bude naš vođa na
putu!

Vratimo se priči. Dogodilo se to 1996. godine na
jednom od poslovnih letova na relaciji Sydney – Los
Angeles – London. U avionu je bilo oko 200 putnika.
Tik uz prozor sjedila je gospođa, kojoj ne znam ime,
nego tek toliko da živi s obitelji u Londonu, vodi
jednu uglednu tvrtku i često zbog posla putuje na
međunarodnim relacijama. Onako naslonjena uz
prozor boeinga razmišljala je samo kako da se što
prije nakon umorna leta vrati kući svojoj obitelji i
toploj postelji. Međutim, negdje po sredini Tihog
oceana nebo se pomračilo. Oluja je stizala velikom
brzinom. Gromovi su uskoro počeli pucati na sve
strane. Dignuo se silan vjetar a kiša je neumoljivo
pljuštala i slijevala se niz zamagljene prozore. Putnike
je uhvatila panika. Kad su krila aviona stala
podrhtavati nastalo je komešanje i vrištanje.
Stjuardese su ih tješile s činjenicom da je avion u
dobrom stanju i da će izdržati. Ali, putnike je bilo
teško smiriti.
Situacija je uskoro postala kritična. Nestalo je struje,
popucaše neki kablovi i u jednom trenutku se činilo
da će pasti ravno na oceansko dno. Nigdje se sad ne
mogu prizemljiti. Povratka nema. Mogu se samo
sunovratiti u hladne ralje oceana. Strah i paniku je
bilo teško kontrolirati. Neki su vikali, a neki molili.
Jedni su zvali Alaha, drugi Šivu, treći Krišnu, Isusa.
Udari groma bili su sve žešći i bliži staklima prozora,
a vjetar ih je sve jače tjerao ka dnu. Avionom je uz
divovske napore posade bilo sve teže upravljati, a
onda je naglo počeo padati, gubiti obzor. Doista se
činilo da će se strmoglaviti i da ih više ništa ne može
spasiti. Palubom je odjekivao vrisak prestrašenih lica
koja su panično tražila kolutove za spašavanje. Znali
su da sad ništa više ne ovisi o njima ni o tehničkoj
ispravnosti aviona. Znali su da više nema vremena za
nikakve razgovore. Nikome više ne mogu poslati SMS,
nikome elektronsku poštu. Sve su mreže blokirane.
Što su učinili više ne mogu popraviti. Nema vremena
za izmirenje, oproštenje. Nema vremena za vraćanje
dugova, završetak poslova i posljednji pozdrav s
obitelji. Nema vremena za riječi ”volim te”, ”oprosti”,
”hvala”.
Žena koja je sjedila naslonjena uz prozor, a ne
sjećam joj se imena, tad se ustala. Kasnije je rekla da
ju je nešto tjeralo da se ustane i zamoli sve putnike
da skupa s njom mole molitvu koju nas je Isus
naučio ”Oče naš”. Ljudi su je u prvi mah zbunjeno
gledali. Bilo je tu budista, muslimana, ateista, ljudi
različitih kultura i opredjeljenja. Tada se dogodilo
nešto neočekivano. Svi su se najednom umirili i u
jedan glas izmolili ”Oče naš koji jesi na nebesima,
sveti se ime tvoje”. Dvjesto duša zazvalo je ime
Isusovo u jedan glas držeći se za ruke dok se avion
gubio u olujnom vihoru. Dok su molili neki su plakali
i možda se po prvi put kajali za svoje grijehe i
propuste u životu. Vikali su ”Isuse, Sine Davidov,
smiluj se!” Svega nekoliko minuta nakon zajedničke
molitve zavladao je tajac, muk. Nad nebom iznad
Pacifika kapi kiše naglo se povukoše, a zrake sunca
otjeraše sumorne oblake. Začuđeni putnici gledali su
prekrasno nebo okupano bljeskom različitih boja u
svjetlosti koja ih vodi u smiraj. Dugo vremena nisu
mogli doći k sebi. Neki su poput ove žene brzo
izvadili svoje fotoaparate i počeli snimati sve što su
vidjeli. Kad su stigli u londonsku zračnu luku putnici
brzo istrčaše i snažno zagrliše svoje najmilije kao da
ih prvi put vide u životu. Gospođa kojoj se ne sjećam
imena prvo je otišla u fotografsku radnju ostaviti
slike na razvijanje, a potom se zaputila kući. Kad je
sutradan posjetila fotografa nešto se neobično
dogodilo. Fotograf joj je rekao da nikad u životu nije
vidio takve prizore. Među njima jedna ga je osobito
dirnula i da nije sam razvijao taj film mislio bi da se
radi o fotomontaži. Budući da je bio ateist često
puta je mislio kad bi mu ljudi govorili o svojim
susretima s nadnaravnim da se radi o prijevari. Kad
je razvio pitao se što se tu dogodilo.
”Mi smo na nebu vidjeli samo
neobičan sklad boja i veliku svjetlost koja se probija
kroz oblake” – reče mu žena. Nakon što je čuo kroz
kakvu su nevolju prošli još se više iznenadio.
Zahvaljujući slici koju čuvam za
uspomenu fotograf se obratio i krstio, ali ne samo
on nego i cijela njegova obitelj.AAEAAQAAAAAAAAMiAAAAJGVlYTU5Y2YyLWQwMzYtNDlmZS04MDdlLWI0ZjJjZWRhYjk4ZQ

Komentari :
Close
Podrzite nas
Svojim lajkom sirite ljubav i dobrotu. Hvala vam